Bijelić: Igra je osnov naše umjetnosti

BANJALUKA – Po meni, „Kuća vremena“ je predstava koja nas tjera da razmišljamo o osnovnim ljudskim vrijednostima, o odnosima, emocijama, da pogledamo u sebe i oko sebe. Jednostavno, da se preispitamo malo o tome kako trošimo vrijeme koje nam je dato, da li ga koristimo za stvaranje nečega ljepšeg i boljeg od nas samih ili „krademo“ date nam sate, minute, sekunde.

– U predstavi „Kuća vremena“ ja igram tetku Nadu. Pored mene su tetka Ljuba i tetka Vjera. Nas tri zajedno, nada-ljubav-vjera, smo najjače „oružje“ koje čovjek može imati uz sebe ma gdje god krenuo.  S razlogom ne govorim samo o svom liku, ne razdvajam se od druge dvije tetke jer smatram da bi to trebalo da bude „osnovni paket“ u životu svakoga od nas.

GLAS: Režiser Nikola Bundalo je mlad umjetnik, ali sudeći po saradnjama sa DPRS, jako dobro shvata važnost konekcije sa glumačkim ansamblom? 

BIJELIĆ: Saradnja sa rediteljem je prošla odlično. Nikola je veoma talentovan i inteligentan čovjek i reditelj. Tek je započeo karijeru, ima sjajnih predstava iza sebe, mislim da ga čeka svijetla budućnost. U radu sa nama glumcima se takođe snašao vrlo dobro, davao jasne indikacije, imao strpljenja, a to je veoma važno za jednog reditelja.

GLAS: Vi ste glumom počeli da se bavite 1996. godine kao tinejdžerka. Tada ste bili član omladinske scene Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Šta je najviše prouzrokovalo da se Božana Bijelić počne baviti ovim čarobnim zanatom koji se može slobodno nazvati velikom umjetnošću? 

BIJELIĆ: Privukla su me svjetla pozornice, a zauvijek me „zakucala“ sloboda koju osjećam na sceni.

GLAS: U Vašoj dosadašnjoj karijeri osvajali ste dosta nagrada, među kojima se ističe pet glumačkih nagrada na međunarodnim festivalima.  Koja Vam je nagrada najviše prirasla srcu i koliko, generalno, nagrade određuju nečiji glumački put? 

BIJELIĆ: Posebno mi je draga  nagrada na međunarodnom festivalu u Subotici za ulogu Pinokija u predstavi „Pinokio“, a u režiji Slavče Malenova. To je bila veoma zahtjevna i teška uloga, na njoj sam dugo radila i mnogo naučila. Kada za takav jedan rad i trud dobijete priznanje, potvrdu i od drugih, čovjeku bude drago, bude ponosan i srećan. Nagrade su sjajne, ali one same ne mogu da budu motiv. Važno je kako pristupamo svom radu, da smo maksimalno angažovani i fizički, intelektualno, emotivno. Jednostavno, da od sebe dajemo sve i bez zadrške. Samo tako će se rezultati vidjeti, a ako se usput okrzne i neka nagrada, bravo!

GLAS: Poznati ste kao neko ko se dugo bavio pedagoškim radom pored glumačkih rabota. Bili ste voditelj škole glume u Dječijem pozorištu od 2007. do 2020. godine. Radili ste sa banjalučkim klincima uzrasta od osam do 15 godina. Šta Vas je najviše privuklo ovom pozivu koji nimalo nije naivan i lak? 

BIJELIĆ: Rad sa djecom jeste zahtjevan, delikatan, zahtijeva mnogo pripreme, ali je i nagrada velika. Volim sa djecom raditi zato što mi u stvari ne radimo, već se igramo. Igra je osnova naše umjetnosti, a djeca su šampioni na tom polju.

GLAS: Prošle godine imali ste priliku da radite na nagrađivanom i hvaljenom filmu „Toni“ autora Sanjina Maleševića. Pored Vas u filmu su se našli veliki talenti naše glumačke scene  Senad Milanović i Duško Mazalica. Kakvo iskustvo nosite iz ovog projekta? 

BIJELIĆ: Saradnja sa Sanjinom Maleševićem je bila sjajna. Tema filma je bila interesantna, kako porodica/društvo ohrabruje/sputava mladog čovjeka koji je u potrazi za sopstvenim identitetom. Ekipa filma je bila vrlo profesionalna, talentovana, film je na kraju odlično prošao i kod publike i na raznim svjetskim festivalima. Bilo je i nagrada!

GLAS: Šta biste poručili mladim ljudima koji žele da „skoče“ u glumačke vode? 

BIJELIĆ: Da je glumac biti lako, glumac bi bio svako! Nije dovoljno samo lijepo lice i super odijelo. Moramo bogatiti našu dušu neprestano, znatiželja mora da tinja, svakoga dana nešto novo naučiti, saznati. Učiti nove vještine, čitati, slušati, gledati… Loše je za glumca da se ne bavi sobom, svojim duhom i tijelom. To je naš osnovni alat za rad, ne smije se dozvoliti da zarđa.

GLAS: Odigrali ste veliki broj uloga u pozorištu, Vaše uloge su vješto skrojene, sa velikim glumačkim umijećem, što su potkrijepili mnogi kritičari u pozorišnim krugovima. Postoji li ipak neka uloga koju dosad niste imali priliku da igrate, a da je potajno priželjkujete?

BIJELIĆ: Voljela bih igrati lik Marene/Mare iz knjige „Bajka nad bajkama“ sjajnog pisca Nenada Gajića.

GLAS: Imate li nešto novo u planu, gdje će publika moći uskoro da Vas gleda?  

BIJELIĆ: Krčka se neki lijep autorski projekat, ali o tome je još rano govoriti…

GLAS: Kad biste morali sebe da opišete nekim poznatim stihovima, kako bi to izgledalo? 

BIJELIĆ: To bi izgledalo kao „Opomena“ Mike Antića: „Važno je, možda, i to da znamo, čovek je željen, tek ako želi. I ako celoga sebe damo,
tek tada i možemo biti celi“.

NADAHNUĆA

GLAS: Kažu da mnogi glumci, kada su van glumačkih zadataka, svoju dušu liječe uz dobro štivo. Kakva literatura najviše nadahnjuje glumicu Božanu Bijelić?
BIJELIĆ: Svoju dušu liječim i okrepljujem na razne načine, a knjiga je svakako jedan od njih. Volim da provodim vrijeme uz Koelja, Markesa, Darela, Harmsa, Eka, Pekića, Pavića. Međutim, kada želim da „pustim mozak na pašu“, prihvatim se kriminalističkih romana.

GLAS SRPSKE