Epitaf Nenadu Bojiću

Tako je nemilosrdna vijest o smrti. Kao crna traka, odmotana s crnog klupka, pojuri od krova do krova, od krova do krova, od krova do krova… i vijest o smrti se širi. Natkrili cijeli grad. I počne da steže srca. Svakog ko je poznavao, volio, dijelio godine s onim čije je ime ispisano na crnoj traci. Nenad Bojić!

Kao svi veliki pozorišni umjetnici, preminuo je u vrijeme kada pozorišta ne rade. Ljeti. Kada su svjetla na pozornicama pogašena i kada u tom mraku kao svetionik brodu koji odlazi na trenutak bljesne svjetlo zadušne svijeće. Za rastanak sa velikim umjetnikom.

Nenad Bojić režirao je u Dječijem pozorištu predstave „Život je opaka navika“ i „Kapetan Džon Piplfoks Duška Radovića, „Pastir i princeza“ Jovice Tišme i „Jablan“ Petra Kočića, u dramatizaciji Ranka Risojevića.

Bio je od onih koji su sa jednakim žarom, predanošću i virtuoznošću radili predstave za djecu, nikada ne pokleknuvši pred stavom da je režirati za male ljude veliki posao. Nenad je živio pozorište!

Bio je master mentor dvjema članicama ansambla Dječijeg pozorišta Đurđi Vukašinović i Božani Bijelić, koje će u svojim karijerama zabilježiti da su učile od onog koji je učio od Dejana Mijača. Poslije Milorada Berića, a svega dvije godine prije Jovice Pavića, Nenad Bojić je taj, među prvim Banjalučanima, koji su u svoj grad donijeli prve rediteljske akademske diplome beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti!

Teško je pisati o Bojiću. Riječi hvale, komplimenata i slavlja nisu bile Nenadove riječi. Priznanje Bojiću su tišine. Tišine, kao pred početak velike predstave kojoj slijedi bravurozan aplauz.

Tamo negdje u arhivama, gdje ostane sve što hartija čuva od nezaborava, ostaće zapisano da je Nenad Bojić, povodom obilježavanja 40 godina svog trajanja s teatrom, u Dječijem pozorištu RS trebalo da režira predstavu „Aska i vuk“.

„Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti“, zapisao je Ivo Andrić u svojoj alegorijskoj pripovijeci.

Svaka riječ, misao, svaka poruka, sva čitanja i značenja „Aske i vuka“ zato neka budu i ostanu epitaf Nenadu Bojiću. Jer, to jesu!

Ljiljana Labović Marinković

Iz knjige „Veliko i malo“, objavljene 1981. godine, u vrijeme dok je mladi pjesnik bio student režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

KREĆEMO U ZORU
Kad su avioprevoznici štrajkovali

kad su željezničke pruge i putevi

bili zameteni velikim snjegom

odlučismo:

Putovanje počinjemo brodom „ODISEJ“

Iz muzeja starina ukrašćemo šareni dirižabl

i popeti se na sam vrh planine

U luku ćemo se spustiti sankama jelenovim

Od pozorišne rekvizite nosimo:

maske

bubnjeve

i vreću snijega

Naš ritual počinje na malom ostrvu

u Južnom moru

na čijoj je divljoj sceni Šekspir

postavljao svoju „BURU“

Mi ćemo izvoditi naš hepening

žrtvujući vreću snijega

Bogu Sunca

U to vrijeme narandže će biti zrele

i lijepe domorotke će prosipati njihov sok

u more

kad nas budu ispraćale

Nenad Bojić