Svjetlana Andrić za „Glas“: Produktivan rad stvara čovjeka

U pitanju je druga premijera Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo i njihova zvanično prva sezona rađena, ovoga puta u koprodukciji sa Gradskim pozorištem Gradiška. Na poziv umjetničkog direktora Zorana Todorovića predloženo mi je da pročitam tekst i razmislim da li uloga koja mi je namijenjena odgovara mom senzibilitetu. Moram da naglasim, bila mi je čast biti dio te priče i sada već mogu da kažem, vrlo uspješne saradnje.

Poznato ime banjalučkog glumišta kaže da je njen lik Ele u ovom komadu bio inspirativan na mnogo načina.

– Lik koji tumačim je izazovan i inspirativan za igrati. Posebno mi je drago kada karakter koji treba da igram u mnogo čemu odstupa od mojih ličnih stavova i razmišljanja, pa je time i igra izazovnija. Ela bi vjerovatno u privatnom životu, da je poznajem, bila neko koga ne bih pretjerano simpatisala. Time je moj interes za ulogu i predstavu bio motivisaniji. Sve to naravno ne bi bilo moguće realizovati da nisam imala veliku podršku svoje matične kuće koja je prepoznala važnost saradnje i povezivanja umjetnika kao i pružanja podrške novom nacionalnom teatru koji slavi svoj prvi rođendan, rekla je Andrićeva.

ANDRIĆ: Istina i pravda u očima svakog od nas nije ista. Ono što je za mene ispravno za nekog drugog može biti potpuna suprotnost. Ljudi su u životu prepuni iluzija i predrasuda o onome što ne poznaju. U ovom komadu upravo govorimo o tim ljudima, odnosno nama samima. O jednoj ljudskoj potrebi da nas neko drugi spasi, bila to neka druga zemlja ili okolnosti, pa čak i drugi ljudi. Kao da su oni to u obavezi. Ako se i izmjestimo iz svog kruga d‌jelovanja i odemo negd‌je drugo, život nas bolno vraća na spoznaju da spasa u drugim okolnostima nema sve dok sa sobom nosimo kofere svojih problema. Ukratko, dokle god odgovornost prebacujemo na druge, mi ćemo vući sve teži i teži teret za sobom i na kraju, živjeti jedan poprilično farsičan život. Baš to je bila osnovna ideja i polazna tačka našeg komada „Terra Incognita“.

ANDRIĆ: Predstava „Bio jednom jedan lav“ je naše malo blago D‌ječijeg pozorišta RS. Način na koji smo stvarali priču i sa kakvom iskrenošću, neopterećenošću i predanošću smo  pristupili radu je moglo samo da stvori d‌jelo koje gd‌je god da ode, biva prepoznato i prihvaćeno od publike. Svaki put kad gostujemo na festivalima širom Evrope budem zatečena koliko je jezik kojim govorimo razumljiv d‌jeci i koliko mi odrasli često zaboravimo gledati predstave čistog i otvorenog srca. Mimo toga, predstava se uvijek vraća kući ovjenčana nagradama i priznanjima, a naša želja da „Lav“ živi postaje time sve veća i sigurnija.

ANDRIĆ: Ključ trajanja je u kontinuiranom radu i stalnoj potrebi da se glumac razvija, mijenja, napreduje. Ne u odnosu na druge, jer mi smo neuporedivi, nego u odnosu na sebe. Gluma je prije svega zanat, pa tek ponekad umjetnost. Gluma je konstantan trening i sticanje iskustva. Ne postoji projekat koji ne donosi neku novu lekciju. Ko je budan i prisutan, taj iz svega može nešto da nauči.

GLAS: Igrate u hvaljenoj lutkarskoj predstavi „Kralj žabac“ reditelja Slavča Malenova. Dobitnik ste međunarodne nagrade u Istočnom Sarajevu za ulogu princeze u ovom komadu. Kakvog ste mišljenja o glumačkim nagradama, da li to mnogo dotiče glumicu Svjetlanu Andrić?

GLAS: Kada smo već kod ove lutkarske bajke, koju je režirao znameniti reditelj Slavčo Malenov, gotovo pa i ne postoji čovjek u svijetu teatra, a da nije čuo za ovog pozorišnog velemajstora i velikog umjetnika. Imali ste priliku više puta da sarađujete sa njim pa nas zanima po čemu su poznati njegovi procesi i šta to glumac   može da nauči u radu sa tako velikim rediteljem?

ANDRIĆ: Da, imala sam privilegiju biti u tri velike pod‌jele kada je u pitanju reditelj Slavčo Malenov. „Pinokio“, „Kralj žabac“ i „Princeza i pocijepane cipelice“. Sve tri predstave i danas žive i traju na našem repertoaru što dovoljno govori o tome koliko su one značajne, vrijedne. Kao prvo, u svijetu lutkarskog teatra rijetko imamo priliku raditi sa rediteljima koji su vrsni poznavaoci marionete, najteže i najkomlikovanije lutke u toj oblasti. Meni je dva puta za dvadeset godina data prilika, a kad vratim film to je izuzetno rijetko iskustvo koje su dobile i moje kolege. Nažalost, lutkarstvo kao takvo danas se polako gasi, ali mi smo tu da te naše predstave čuvamo i igramo. Mi smo tu kako bi one trajale.

GLAS: U glumačkom rječniku duboko se ukorijenila misao „Rad na sebi“. Šta Vi podrazumijevate pod tim i koji su Vaši savjeti za mlade glumci koji bi htjeli da se nađu u glumačkom svijetu?

GLAS: Rekli ste jednom prilikom: „Ako u životu taktizirate i pravite planove za dalju budućnost, sasvim sigurno je da ćete izgubiti sadašnji trenutak, a ono što treba da se desi ići će svojim, a ne planiranim tokom. Mislim da su me u tom smislu takvi trenuci i doveli na scenu“. Smije li umjetnik odustati od igre i onog što mu srce želi u korist materijalnog ili je tim izborom osuđen na manjak sreće.

ANDRIĆ: Ne vidim zašto bi igra trebalo da poništi želju za materijalnim dobrom? I zašto bi bile u sukobu? Da, kažu da bi glumac trebalo da bude praznog želuca kad izlazi na scenu da bi njegova koncentracija na ulozi bila tačna, jasna, predana, ali čim se predstava završi, njegova nagrada je obrok, piće, topao dom i sve druge blagodeti života. Mi smo jednako ljudi koji imamo svoje svakodnevne životne potrebe i interesovanja. Zahvaljujući bogatom životu i naša igra je veća i jača.

Odmor

GLAS: Kraj pozorišne sezone samo što nije gotov. Vrijeme kada pozorišni umjetnici napokon uzimaju predaha od napornih poslova na daskama koje život znače. Kako planirate da provedete ovaj zasluženi raspust i ukratko kako izgleda svijet glumice Svjetlane Andrić kada je van scene?

ANDRIĆ: Moj svijet je, prije svega, društveno jako bogat. Imam divnu porodicu, prijatelje i kolege sa kojima provodim većinu svog slobodnog vremena. Uživam u putovanjima, kuvanju, izlascima. Ljeto je počelo pa će i moji odlasci na rijeku Vrbas biti učestaliji. Volim prirodu, vodu. Uživam u pauzi, jer mi je potreban balans između rada i odmora.