Svjetski dan pozorišta, sjećanje na Dragana Banjca

Svjetski dan pozorišta, 27. mart obilježen je u svim teatrima svijeta, ali se ovaj važan datum, već godinama obilježava i u Osnovnoj školi „Dositej Obradović“ u Banja Luci.

Glumci Dječijeg pozorišta često su bili učesnici ovih programa, a pozorišne lutke, kostimi.., stizali su iz naše kuće u ovu školu, kako bi mališani doživjeli susret i sa živim likovima, ali i lutke-junake pozorišnih predstava.

Ovogodišnji Svjetski dan pozorišta, Osnovna škola „Dositej Obradović“ posvetila je uspomenama na učenika ove škole, Dragana Banjca, nedavno preminulog glumca Dječijeg pozorišta.

Međunarodnu poruku za Svjetski dan pozorišta pročitala je Ema Krstanović, učenica šestog rada, a potom je emitovan kratki biografski dokumentarni film o Draganu Banjcu, kojim je Dječije pozorište Republike Srpske ispratilo svog kolegu.

Zatim je učenik devetog razreda, Pavle Vukajlović, član dramske sekcije, odjeven kao lovac, sličnog kostima kakav je bio kostim Lovca Dragana Banjca iz čuvene predstave „Crvenkapa“ svojim riječima ispričao priču o dječaku Draganu, banjalučkom đaku, koji je proslavio i svoju školu koračajući pozorišnim daskama.

Dragi moji,

Danas ću vam pričati o čudnoj povezanosti između mene – jednog posebnog lovca i njega – jednog posebnog momka koji je bio učenik naše škole.

Naš učenik, Dragan Banjac se rodio 1975. godine, 8. aprila, kada sam kao mlad lovac išao da lovim vuka i spašavam baku i jednu šašavu djevojčicu obučenu u crveno. To je bilo uveliko proljeće, to je bilo vrijeme kada se šuma dovoljno zazelenila da može da sakrije vuka, a da djevojčicu obučenu u jednu živu, vatrenu i uočljivu boju, još više istakne u mladom lišću bukve. Dok sam tako sam razmišljao ko, zašto i kako je djevojčicu zaboga pustio samu kroz šumu, već sam se našao ispred bakine kuće. Ona mi je kazala strašnu stvar! Da moj život nije moj život, kao ni njen. Da zapravo ne postoji šuma, ni vuk, ni djevojčica u crvenoj odjeći. Da mi NE POSTOJIMO! To je bila najčudnija, najbizarnija i najstrašnija ideja koju sam do tada čuo u svom životu! Rekla mi je da smo mi samo odmaštani likovi iz bajke i da postojimo samo na papiru kojem je prethodila misao nekog pisca. Osjećao sam se prvo kao tužni princ, a onda me obuzela ljutnja, kao da sam razbojnik Kađa, došlo mi je da poput vuka raznesem i kućice u selu i svu prasad (3) skupa s njima, da poput Sirana de Beržeraka mlatim velikim nosem i istjerujem pravdu, te naposljetku da zaigram folklornu magiju…. Ali onda, kao da sam odjednom osjetio neke čudne sile u vazduhu, kao da toplo proljeće najavljuje i toplo ljeto koje će donijeti istinu. A to je da mi živimo kao što živi ovaj list na bukvinoj grani u šumi koju sam toliko puta gazio, koju sam toliko puta živio. Baka je rekla još nešto, a to je da je taj naš učenik Dragan, „dvije decenije“ glumio u predstavama mene, lovca. Smiješno i kako su predstavi dali ime (a to je zbog one šašave bakine unuke u crvenoj odjeći) – Zamislite, Crvenkapa! A onda sam se odjednom zagledao u jedan ravno odsječeni panj, koji je svojim godovima prizvao tišinu da bude još tiša, a istinu još jasnija. Odjednom sam vidio u godovima panja, obrise moga lica. To sam bio ja. Tako čudan, drugačiji sam sebi, ali opet naviše ja ikad što bih od svih ikadova ikad mogao biti. Ličio sam na Dragana. Sve više sam postajao on, ili je on postajao ja, više nisam bio siguran. Da mu se obratim, bilo bi kao da se obraćam samom sebi, te sam riješio da se obratim nečemu što sam vidio kroz Draganove oči: malim licima, druškanima iz crvenih sjedišta, pred kojima je tih dvadeset godina stajala moja šuma, i moja baka, i moja Crvenkapa, i moj vuk:

„Dragi moji,

Možda šumski put vodi do dobro poznate kuće. Možda treba nekoga da izbavite. Možda neko vas treba da izbavi. Možda sam to bio ja. Možda ćete sutra to biti vi. Neka u vama žive bajke, poruke koje prenosimo s koljena na koljeno, a koje su besmrtne. Jer svi smo živi, i mi u bajci, i vi u javi i oni u beskraju vremena. Trag koji ostavljamo, neizbrisiv je i živjeće koliko žive misli i sjećanja svakog ko je poznavao jednog lovca i jednog i jedinog Dragana Banjca.

Slava mu i hvala!“