Svjetski dan pozorišta

UMJETNOST JE MIR

„Svaka osoba je jedinstvena, posebna a opet ista kao i svi ostali. Naš vidljivi, spoljašnji izgled drugačiji je od svih ostalih, naravno, i sve je to dobro i lijepo, ali u svakom čovjeku postoji našto što pripada samo njemu ‒ ono što je on sam po sebi. To nešto možemo nazvati njegovim duhom ili njegovom dušom. Ili možemo odlučiti da to uopšte ne označimo riječima, već da prosto ostavimo stvar na miru.

Ali, premda smo svi različiti, ipak smo i slični. Ljudi iz različitih dijelova svijeta suštinski su slični, bez obzira na jezik koji govore, na boju njihove kože ili kose.

Ovo može da djeluje kao neka vrsta paradoksa: da smo potpuno isti, a ujedno apsolutno različiti. Možda mi predstavljamo paradoks spajajući tijelo i dušu ‒ tako obuhvatamo i najprizemnije, opipljivo postojanje, ali i nešto što prevazilazi materijalne, zemaljske granice.

Umjetnost, dobra umjetnost, uspijeva da na svoj predivni način poveže nešto potpuno jedinstveno sa univerzalnim. Omogućava nam da drugačije – strano, moglo bi se reći – razumijemo kao univerzalno. Time umjetnost ruši granice između jezika, geografskih regiona i zemalja. Na taj način spaja ne samo ono što je karakteristično za svakog od nas, već i karakteristike grupa, svake nacije, na primjer.

Umjetnost ne čini to izjednačavajući naše razlike i čineći nas sve istima, već, naprotiv, pokazujući nam nešto što je drugačije od nas, neobično ili strano. Sva dobra umjetnost sadrži upravo to: nešto strano, što ne možemo u potpunosti da razumijemo, a u neku ruku, ipak i razumijemo. Ona sadrži, da tako kažemo, tajnu. Nešto što nas fascinira i gura preko naših granica, stvarajući pritom izvrsnost koju sva umjetnost mora da sadrži u sebi, ali i do koje mora da nas dovede.

Ne znam bolji način da se suprotnosti spoje. Ovaj pristup je potpuno obrnut od nasilnih sukoba koje često viđamo u svijetu, a koji se prepuštaju destruktivnoj težnji da unište sve što je strano, sve što je jedinstveno i drugačije, često koristeći najnemoralnije izume koje nam je tehnologija stavila na raspolaganje. U svijetu postoji terorizam. Postoji rat. Jer ljudi takođe imaju životinjsku stranu, vođeni instinktom da vide nekog drugog, stranog, kao prijetnju svom sopstvenom postojanju, umjesto kao fascinirajuću misteriju.

Na ovaj način, jedinstvenost – razlike koje svi možemo da vidimo – nestaju, ostavljajući za sobom kolektivnu sličnost u kojoj je sve što je drugačije pretnja koju treba istrijebiti. Ono što se spolja vidi kao razlika, u, na primjer, religiji ili političkoj ideologiji, postaje nešto što treba pobijediti i uništiti.

Rat je borba protiv onoga što leži duboko u svima nama: nečega jedinstvenog. Ali, to je takođe i borba protiv umjetnosti, protiv onoga što leži duboko u svakoj umjetnosti.

Govorio sam ovde o umjetnosti uopšteno, ne samo o pozorišnoj ili dramskoj umjetnosti, ali to je zato što se, kao što sam rekao, sva dobra umjetnost, u suštini, vrti oko istog: uzeti potpuno posebne i jedinstvene stvari i učiniti ih univerzalnim. Spajajući posebno i univerzalno i izražavajući to u umjetnosti: ne eliminišući njenu specifičnost već je naglašavajući, dopušta da ono što je strano i nepoznato jasno zasija.

Rat i umjetnost su suprotnosti, baš kao što su rat i mir suprotnosti – jednostavno je. Umjetnost je mir.“