Ljiljana Labović Marinković o radu sa najmlađom publikom

SRPSKA INFO  – 

„Djeca su mi dala nadimak Elza“ Ljiljana Labović Marinković o radu sa najmlađom pozorišnom publikom
Ako postoji mjesto u kojem se zaustavlja vrijeme – onda je to pozorište. Trenutak tišine kada se ugase svjetla u sali i upali se prvi reflektor na sceni je magijski trenutak u kojem prestaje stvarnost.

Riječi su Ljiljane Labović Marinković, direktorice Dječijeg pozorišta Republike Srpske, koja je sa nama podijelila svoju ljubav prema pozorištu za djecu i sjećanje na prve predstave koje je gledala kao mala.

Radite u pozorištu za djecu i godinama gledate nasmijana lica mališana koji dolaze da isprate nove predstave. Kako na njih utiče pozorište, na njihov razvoj, maštu i odrastanje?

Djeca imaju fascinantnu mentalnu sposobnost da “uđu” u “zamišljenu” priču i da se predaju radnji koja se odvija pred njihovim očima. Oni se u potpunosti identifikuju sa inceniranim situacijama, na koje precizno i doslijedno tačno reaguju – aplauzom, smijehom, uzdahom. Oni navijaju za svoje junake i “žive” s njima sve vrijeme predstave. Mnoge rediteljske koncepcije zato i podrazumijevaju učešće malih gledalaca, kada djeca kroz radnju odgovaraju na pitanja, “pomažu” glavnim junacima da se sakriju, navodeći “negativce” da ih traže na drugim mjestima, ili dozivajući aktere kada je “neophodno” da se uključe u radnju. Ta dvosmjernost im omogućava da se u pozorištu osjećaju kao u svojoj kući, kada se igraju sa svojim roditeljima ili drugarima.

Ipak, kroz sve te formate, pozorišna umjetnost djeluje kroz mnoštvo jasnih planova – prevashodno psiholoških i pedagoških, jer svaka priča je ujedno i riznica novih znanja. Ne postoji predstava u kojoj djeca bar nešto ne nauče! To je misija umjetnosti. Nikada neću prestati da podvlačim da mi djecu ne zabavljamo, jer pozorište je sve, samo ne zabava!

Evo jedan konkretan primjer – zahvaljujući našoj predstavi “Peća i vuk” djeca za pedesetak minuta nauče da razlikuju sve duvačke muzičke instrumente. Koncepcija predstave je da se svaki lik – mačka, patka, ptica, vuk, oglašavaju različitim muzičkim instrumentima i djeca tako, spontano, kroz igru, nauče kako da prepoznaju i zvuk i izgled flaute, fagota, rog. U svakoj predstavi nešto novo nauče. Zato je izuzetno, gotovo presudno važno da djeca dolaze u pozorište, jer ih takva iskustva osnažuju i vode u odrastanje.

Šta je ono što pozorište, odnosno pozorišna umjetnost nudi djeci, što nijedan drugi medij (televizija, film) ne može da ponudi?

Živ čovjek. Kontakt sa živim ljudima. Sa Crvenkapom koja diše, koja trči, sa drvetom koje govori, sa pačetom koje pred njima uživo izlazi iz jajeta. Pozorište direktno, bez posrednika, komunicira sa djetetom, ono je “živ drugar sa kojim se igraju”. Nijedan ekran nema toplotu ljudskog tijela i snagu pjesme uživo, osmjeha na živom licu. Pozorište jeste instrument, ogledalo mašte, ali je odraz stvarnog života, etičkih načela, estetskih kriterijuma. Prema psiholozima dijete tek u trećoj godini života može da identifikuje vlastiti odraz u ogledalu. Tada mali čovjek postaje svjestan samoga sebe. A tada je upravo spreman da dođe i u pozorište.

Kada ste Vi imali prvi susret sa pozorištem i kako je ono uticalo na Vaš život i odrastanje?

Imala sam četiri godine kada sam prvi put bila u Dječijem pozorištu. Bilo je to u zgradi današnjeg Specijalnog suda. Prva predstava bila je “Tobija”. To je jedna divna priča Zdenjeka Florijana, koja je i dan danas na repertoaru Dječijeg pozorišta, samo što je igramo pod naslovom “Bajka o psiću”. Psić se zove Tobija, tako da mnogi teatri već decenijama imaju ovu sjajnu predstavu na repertoaru.

Međutim, neki znak da ću se jednoga dana naći u poslu, koji ima veze sa pozorištem bila je predstava “Pepeljuga”. Gledajući tu predstavu, uočila sam da Pepeljuga ima veću nogu od sestara, jer su njihova stopala “propadala” u njenoj cipelici, a po bajci je trebalo da im bude tijesna. Sjećam se kako sam to rekla mami poslije predstave, a ona je to godinama prepričavala, kako joj je kćerka “pozorišni kritičar”. Djeca vide sve, tako da mi se danas kao direktoru Dječijeg pozorišta ne bi “omakla” ovakva greška u produkciji predstave.

Koliko je odrastanje uz pozorište značajno u svijetu moderne tehnologije i sve veće otuđenosti?

Na svijetu je da napreduje. Na tehnologiji je da se razvija. Na ljudima je da “biraju” svoje otuđenosti. Da se mijenjaju. Ali djeca se nikada neće promijeniti. Na jednak način će učiti da hodaju, da im niču prvi zubići , da izgovore – mama. A mame nikada neće prestati da pričaju priče. Koje će potom oživjeti u Dječijem pozorištu.

“NOVE PREDSTAVE SU MOJE NOVE RADOSTI”
Sa ogromnim životnim i profesionalnim iskustvom i kao dokazano uspješan menadžer u tri nacionalne institucije kulture, rad u Dječijem pozorištu mi donosi blagoslov radosti. Riječi koje mi upućuju roditelji, djeca koja me već prepoznaju i koja su mi dali nadimak Elza, zbog moje pletenice, radost kojom mi se obraćaju su najsnažnije uporište i svijest da oni vide i osjećaju da radim srcem. Moje srce je ispunjeno, mirno i srećno. Čovjek koji voli i koji je voljen nikada neće pokleknuti. Nove predstave su moje nove radosti. Jer Dječije pozorište je bastion čistog duha i čiste umjetnosti. Već 65 godina ta kuća uzdiže generacije i generacije djece. Moj je ponos. Ali, zbog decenija velikih uspjeha i sjajnog glumačkog ansambla, s razlogom treba da bude i jeste ponos svih nas. I Republike Srpske.