Između sivih tonova

izmedju sivih tonova

Od prvog susreta sa slikarstvom Marina Milutinovića, pre nekih desetak godina, bilo je očigledno da se radi o autonomnoj stvaralačkoj ličnosti, te da je njegov estetski i interpretativni pristup slici obeležen nekonvencionalnim traženjem tematskog polazišta i načinom kako „uhvatiti ritam“. Zbog toga tematsko-problemski pristup Marinovim radovima zahteva sintezu nekoliko važnih strukturnih elemenata koji čine celinu i označavaju estetske vrednosti njegovih slika. Početni impuls su svakako putevi slikareve fikcije i inspirativni trenutci koji ga uvode u čin stvaranja, u sopstvene snove, želje, fantazme, rečju u sopstvenu vizuelnu poetiku.

Likovna vokacija Marinovih slika sažela je u sebi dva umetnikova bitna određenja: likovnost u muzici i muziku u likovnosti. Trenutna, duhovna i emocionalna stanja samog umetnika, na ranim Milutinovićevim radovima, a posebno slikama, takođe su dvojako sublimisana. Prvi aspekt određen je ritmičkom kompozicionom postavkom u kojoj vibrantni, pastuozno bojeni namazi, oblikuju raznolike prepletene forme.

Drugi aspekt realizovan je u pasažima preko kojih pulsira životni optimizam. Tako se prvi stav Makijeve fuge završava ovim početnim radovima.

Potom, sledi, kompoziciona razrada istih elemenata na većem formatu i sa novim bojenim slojevima koji razigravaju oblike u melodijskoj i ritmičkoj postavci. Ovakva kompoziciona postavka inspirisana je spontanim džez muziciranjem u kome se, skoro istovetno, postiže karakteristična ritmička napetost.

Siva boja, od zvučne do prigušene, dominantna je na umetnikovoj paleti, a pastuoznost bojenih slojeva pored ritma na površini platna oblikuju svetlosno-reljefnu strukturalnu igru. Marinova slika naprosto traži, možemo reći mami i doziva, treću dimenziju – iskorak u prostor, traži prepoznavanje i čitanje proširenog repertoara drugačije lociranih formi.

Amorfna masa se pretvara u skulpturu – objekt, istovetno tretiran, u tehnološkom postupku kao i slika. Zato se može reći da je Marin oblikovao višedimenzionalnu sliku koja se u bojenom stanju drugačije vidi, oseća i tumači.

Sve je na slikama ovog umetnika povezano i sve proističe jedno iz drugog. Sadejstvo pronađenog odnosa forme i boje pruža mu mogućnost promišljanja o novom konceptu slike koja postaje odraz njegovog izmenjenog emocionalnog stanja. Gestualnost i ubrzani kompozicioni ritam oblika u slici smenjuje kontemplacija i razmišljanje o dva životna pola: početak i kraj.

Ukoliko su džez muziciranje i bi-bap obeležili predhodnu „plavu fazu“ u novim, sivim tonalitetima javljaju se zvuci gospel i spiritual songa. Marin Milutinović na ovim slikama nudi novi pikturalni senzibilitet kroz odmereno proveden odnos dvozvučja: sivo : crno, sivo : oker žuto.

Artikulisani hromatski odnosi od tmine do svetlosti, od sudara i dijaloga, ritmički postavljenih oblika ili naglašenih pikturalnih grafema, do prepoznatljivog oblika gitare, postavljeni su u oblikovno čvorište slike. Projektovana osećajnost svoje išodište nalazi u posebnom, i plastički izdvojenom, značenju oblika gitare koji može da se sagleda kako kroz različite egzistencijalne tako i simboličke pristupe.

Na tom fonu iščitava se rafinirano provučena nit crvene, uz crnu vertikalu, koja pulsira novom životnom energijom. Umetnik, i na ovim sivim prostorima slike, primenjuje plastički sistem znakova koji apliciranjem različitih materijala kreiraju nova sazvučja. Plastičko bojena reljefnost okera određuje i naglašava različite ritmove i pokrete. Usmeravanje forme u prostor nastavljeno je kao i u predhodnom periodu. Međutim, sad su amorfni oblici oslikani valerski nijansiranim tonalitetima sive boje. Njihova rustikalnost akcentovana je ubacivanjem brojnih crnih oblutaka.

Slike i skulpture iz ove „sive faze“ umetnik je svojevremeno definisao doslovno neprevodivom portugalskom reči Saudade, a što u prenosnom smislu označava: tugu, melanholiju i čežnju.

Stoga, nama danas, ostaje utisak da je to samo jedna dimenzija njegovog vizuelnog, sivog koncepta, a da je daleko značajnije umetnikovo osvajanje estetsko-plastičkog prostora koji ispunjava kaleidoskopsko preplitanje emocionalnih i kreativnih stanja Marina Milutinovića.

Vidosava Grandić Istoričar umetnosti