PORUKA POVODOM SVJETSKOG DANA POZORIŠTA

Od 1962. godine, 27. marta se u cijelom svijetu  obilježava Međunarodni dan pozorišta. Na taj dan, na scenama svih pozorišta čita se poruka, koju svake godine, ispisuju svjetski autoriteti teatra – glumci, reditelji, dramaturzi, pisci…
Sa sajta https://www.world-theatre-day.org/ početkom marta, skinuli smo ovogodišnju Poruku, koju potpisuje Šahid Nadim, dramski pisac, iz Pakistana.

Poruku smo preveli sa engleskog i pripremili da se pridružimo velikoj svjetskoj porodici  pozorišta, čitajući je na našoj sceni. Kako je taj isti veliki svijet, zajedno sa svima nama u istoj nevolji. Poruku dostavljamo medijima, kako bi se, objavljivanjem ove poruke, istina pripremljene prije katastrofe pandemije korona virusa, i u ovim rečenicama Šahida Nadima simbolično prepoznala snaga, koju i u ovakvim okolnostima, dokazuju naša pozorišta.

„Pozorište ima svoju ulogu, plemenitu ulogu, da ispuni čovječanstvo energijom i pokrene ga da se izdigne iz vlastitog pada u ambis. Ono može da uzdigne pozornicu, prostor za izvođenje u nešto sveto“, napisao je pakistanski dramski pisac. Nisu li ove rečenice, iako napisane prije nego što su pozorišta zatvorena, poruka da je djelovanje na internetu, emitovanje  predstava, komuniciranje sa našom publikom na društvenim mrežama, istinsko uzdizanje duha nad surovom stvarnošću?

Poruka iz Dječijeg pozorišta Republike Srpske, na Međunarodni dan pozorišta 2020. godine , stoga neka bude: Zajedno smo iako  se ne vidimo. Neka nam umjetnost pomogne da zdravi i ponosni jedni na druge dočekamo dan kada ćemo aplauzom posvjedočiti da smo pobijedili!

Dostavljamo vam naš prevod Poruke u cijelosti:

Šahid Nadim, dramski pisac, Pakistan

Pozorište kao svetilište

Na kraju izvođenja predstave pozorišta Ajoka  o sufističkom pjesniku BaleŠahu  jedan je starac u pratnji mladića prišao glumcu koji igra ulogu velikog Sufija , „Moj unuk je bolestan, molim vas da mudate blagoslov. “Glumac se iznenadio i odgovorio:” Ja nisam BaleŠah, ja sam samo glumac koji igra tu ulogu. “Starac mu je rekao,” Sine, ti nisi glumac, ti si reinkarnacija BaleŠaha, njegovog Avatara “. Odjednom se nad nama stvorio potpuno novi koncept pozorišta, gdje su glumci postajali reinkarnacije likova koje tumače na sceni.

Istraživanje priča poput one o BaleŠahu, a takvih je mnogo u svim kulturama, može postati most između nas, pozorišnih stvaralaca i neupućene, ali entuzijastične publike. Dok glumimo na pozornici ponekad nas zaokupi naša filozofija pozorišta, naša uloga preteče društvenih promjena, pa pritom izostavljamo veliki dio publike. U toj sponi sa izazovima sadašnjosti, sami sebe lišavamo mogućnosti dubokog, dirljivog i duhovnog iskustva koje pozorište može da pruži.

U današnjem svijetu u kom su netrepljivost, mržnja i nasilje ponovo u porastu, a naša planeta tone sve dublje i dublje u klimatsku katastrofu, mi moramo da obnovimo našu duhovnu snagu. Moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i nepoštovanja svijeta u kojem živimo, planeti na kojoj živimo. Pozorište ima svoju ulogu, plemenitu ulogu, da ispuni čovječanstvo energijom i pokrene ga da se izdigne iz vlastitog pada u ambis. Ono može da uzdigne pozornicu, prostor za izvođenje u nešto sveto.

U južnoj Aziji umjetnici sa poštovanjem dodiruju daske pozornice prije nego što zakorače na nju; to je drevna tradicija iz doba gdje su duhovnost i kultura bile isprepletene. Vrijeme je da se povrati taj simbiotski odnos između umjetnika i publike, prošlosti i budućnosti. Rad u pozorištu može biti sveti čin i glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Pozorište ima potencijal da postane svetilište, a svetilište prostor izvođenja.