Bio jednom jedan lav

Riječ reditelja

U prvoj fazi pripreme za predstavu, dok sam prolazio kroz Duškov veliki opus, tražio sam njegovo djelo, dramu, pjesmu, ili aforizam koji bi bio potentan za scenu i adekvatan da progovorimo i o samom Dušku.

U toj potrazi sam znao kojim temama želim da se bavim i tako sam došao do krajnjeg izbora, poznate pjesme, uz koju smo odrastali – „Strašni lav“

Sam Duško, kao naš Strašni Lav, borio se da bude svoj, autentičan, poseban i da ne pripada nikome. Režao je kao lav, britko, čisto, iskreno, i uvijek sa dobrom namjerom. Svojim humorom i duhovitošću se borio protiv sumornog svijeta. Kao i naš Branko Ćopić, dječijom čistotom i radošću, davao je otpor alama koje su htjele da ga cenzurišu i ugase. Na duge staze, njegova djela su pobjedila. Davao je boju u sivilu, kao Lav u našoj predstavi.

Naš Strašni Lav se rađa iz crteža, i započinje svoju avanturu u prirodi i društvu. Strašni Lav smo svi mi, djeca koju trebamo da čuvamo u nama. Umjetnost u nama, dio ličnosti koji moramo da čuvamo, jer svako od nas je šašav, maštovit i neobičan na svoj način. Naše „neobičnosti“ su najljepša stvar ljudskog postojanja.

Stihove pjesme svi znamo, ali mene je kao reditelja interesovalo, kako bi do stihova te pjesme došlo. Pjesma u našoj interpretaciji je rezultat onoga šta društvo napravi od nas, kako nas etiketira, imenuje, donosi sud i od nas pravi ono što nismo. Društvo je od Lava napravilo Strašnog Lava, u stihovima ga tako pamtimo. Ali on je nešto sasvim drugo, a to drugo će djeca imati prilike da osjete u ovoj kao i Lav, neobičnoj predstavi.

Želim da publika koja bude gledala, kao i ja dok sam radio predstavu, osjeti da je trijumf slobode, života, umjetnosti i prirode još uvijek moguć.

Nikola Bundalo