Svjetski dan pozorišta

Svjetski dan pozorišta obilježava se 27. marta od 1962. godine, dok tradicionalnu poruku, na poziv Međunarodnog teatarskog instituta – MTI, upućuje pozorišna ličnost visoke svjetske reputacije, afirmišući ulogu i značaj teatarskog stvaralaštva.

Ove godine ta čast pripala je egipatskoj glumici Samihi Ajub.

Svim mojim prijateljima, pozorišnim umjetnicima iz cijelog svijeta,

Pišem vam ovu poruku za Svjetski dan pozorišta i, ma koliko bila ispunjena srećom što vam se obraćam, svaki dio moga tijela drhti pod težinom onoga zbog čega svi mi – umjetnici u pozorištu i van njega – patimo, odnosno zbog ogromnog pritiska i pomiješanih osjećanja povodom stanja u kojem se svijet danas nalazi. Nestabilnost je direktan proizvod onoga kroz šta naš svijet prolazi na planu konflikta, ratova i prirodnih katastrofa koje su imale razarajuće efekte, ne samo na naš materijalni svijet, već i na naš duhovni svijet i naš unutrašnji mir.

Obraćam vam se danas sa osjećanjem da je cijeli svijet postao grupa izolovanih ostrva, ili kao brodovi koji plove po horizontu punom magle, dok svaki od njih diže jedra i plovi bez navođenja, ne vidjevši ništa na horizontu što bi moglo da ga navodi, ali, uprkos tome, nastavlja da plovi, nadajući se da će pronaći sigurnu luku u kojoj će se moći skrasiti nakon dugog lutanja usred zaglušujućeg mora.

Mi nikada nismo bili bolje povezani no što smo danas, ali, u isto vrijeme, nikada nismo bili nesložniji i udaljeniji no što smo danas. Tu leži dramski paradoks koji nam nameće savremeni svijet. Uprkos tome, čemu svi svjedočimo, na polju pripajanja u protoku informacija i modernoj komunikaciji koja je srušile sve barijere geografskih granica, konflikti i tenzije kojima svijet svjedoči, prelaze granicu logičke percepcije i stvaraju, unutar tog prividnog pripajanja, fundamentalno odstupanje koje nas udaljava od istinske suštine ljudskosti u svom najjednostavnijem obliku.

U svojoj prvobitnoj suštini, pozorište je čisto ljudski čin koji se zasniva na istinskoj suštini ljudskosti, a to je sam život. Kao što je rekao Konstantin Stanislavski, veliki pionir pozorišta, „nikada nemoj dolaziti u pozorište u prljavim cipelama. Skinite prašinu i blato napolju. Ostavite sve svoje male brige, razmirice, sitne teškoće – sve stvari koje uništavaju vaš život i odvlače vam pažnju od umjetnosti – zajedno sa svojom odjećom, na ulazu u pozorište“. Kada se popnemo na binu, penjemo se živeći samo jedan život, život jednog živog bića, ali taj život može da se podijeli i umnoži u mnogo drugih života koje iznosimo u svijet tako da i on oživi, napreduje i širi svoj miris drugima.

To što radimo u svijetu pozorišta kao dramaturzi, reditelji, glumci, scenografi, pjevači, muzičari, koreografi i tehnička podrška, odnosno to što svi mi radimo bez izuzetka, čin je stvaranja života koji nije postojao prije no što smo mi stupili na scenu. Taj život zaslužuje da ga vodi brižna ruka, da ga zagrle grudi pune ljubavi, da ga razumije toplo srce i da mu zdrav razum dâ razloge zbog kojih treba da nastavi naprijed i da preživi.

Ne pretjerujem kada kažem da je to što mi radimo na bini čin samog života i stvaranja života ni iz čega, kao sjaj u tami koji obasjava mrak noći i daje mu toplinu. Mi smo ti koji dajemo životu raskoš. Mi smo ti koji ga oličavamo. Mi smo ti koji ga činimo životnim i smislenim. I mi smo ti koji mu dajemo razloge da ga razumijemo. Mi smo ti koji koristimo svjetlost umjetnosti da bismo se suprotstavili tami neznanja i ekstremizma. Mi smo ti koji prihvatamo doktrinu života kako bi se taj život širio po svijetu. Zbog toga, mi ulažemo trud, vrijeme, znoj, suze, krv i ljepotu, iskreno vjerujući da je život vrijedan življenja.

Obraćam vam se danas ne samo da bih govorila ili slavila oca svih umjetnosti, „pozorište“, na Svjetski dan pozorišta. Umjesto toga, pozivam vas da se ujedinimo, svi mi, držeći se za ruke, rame uz rame, i da viknemo iz sveg glasa, kao što smo navikli na scenama svojih pozorišnih kuća, da naše riječi probude savjest cijelog svijeta i da potraže izgubljenu suštinu čovjeka unutar nas samih. Čovjeka koji je slobodan, tolerantan, ljubazan, saosjećajan, nježan i otvoren. I da naše riječi odbace gnusnu sliku brutalnosti, rasizma, krvavih sukoba, jednoumlja i ekstremizma. Čovjek hoda zemljom i živi pod nebom hiljadama godina i nastaviće to da radi i u budućnosti. Izvadite ga iz mulja ratova i krvavih sukoba i zamolite ga da ih ostavi pred vratima pozorišta. Možda će naša ljudskost, koja se zamaglila u sumnji, jednom opet postati kategorička sigurnost koja nas sve čini uistinu sposobnima da budemo ponosni na to što smo ljudi i što smo svi zajedno u prostoru ljudskosti.

Misija nas dramaturga, čuvara vatre prosvjetiteljstva, još od pojavljivanja prvog glumca na prvoj bini, jeste da budemo u prvim redovima suprotstavljanja svemu što je ružno, krvavo i neljudsko. Mi se borimo protiv toga svime što je lijepo, čisto i ljudsko. Mi, i niko drugi, imamo mogućnost da širimo život.

Hajde da ga širimo zajedno zarad jednog svijeta i jednog čovječanstva.