Zorana Šuman za „Glas“:Pozorište uzima, ali i višestruko nagrađuje

Nedavno održana premijera komada „Zaboravljena priča“ je dirljiva predstava koja nas vraća starom načinu pripovijedanja, kako su to činile naše bake, prenoseći nam prave ljudske vrijednosti i beskrajnu ljubav kroz priče. Posebno zadovoljstvo je bilo sarađivati sa rediteljem Andrejom Bokom i njegovim timom, koji je kod nas pobudio nesebično zalaganje.

Rekla je ovo za „Glas Srpske“ glumica Zorana Šuman usljed ne tako davno premijerno izvedene predstave „Zaboravljena priča“ pod okriljem njene matične pozorišne kuće Dječijeg pozorišta RS.

Darovita glumica DPRS ističe da je ovaj komad interesantan i po tome što glumci ne izgovaraju tekst već koriste razna druga scenska izražajna sredstva.

– Predstava je interesantna i po tome što ja i moje kolege Božana Bijelić, Nikola Milaković i Aleksandar Runjić ne izgovaramo tekst, već koristimo sva druga scenska izražajna sredstva, a glas naratora se prepliće sa dešavanjem na sceni. Sam tekst, koji ide kroz naraciju, svojom ljepotom i dirljivošću dopire do najtananijih dijelova duše. Izazov je bio dočarati lik puža scenskim pokretom i transformisati se u malo, zavodljivo stvorenje. Želim posebno istaći timski rad domaćih i gostujućih stvaralaca, koji je donio, pored profesionalne, i prijateljsku atmosferu.

GLAS : Pomenuli ste da je ovo Vaša prva saradnja sa darovitim rediteljem Bokom koji je imao samo riječi hvale za glumački ansambl, ali i za ljudi iza scene, rekavši tom prilikom da je prava rijetkost u današnjem teatru da se vidi takav profesionalni odnos te posvećenost umjetnosti, kao što je slučaj sa Dječijem pozorištem RS? Po Vama, zbog čega je ova Bokova konstatacija postala na neki način lična karta Dječijeg pozorišta  RS, ukratko, koja se to umjetnička politika odigrava u DPRS, kada je prate ovakvi komplimenti?

ŠUMAN: Ne bih rekla da je riječ o bilo kakvoj politici, već samo o beskrajnoj ljubavi prema stvaralaštvu svih radnika ove kuće i profesionalnoj želji da jedni druge pratimo u angažmanu. Kada imate posvećen tim sa zajedničkim ciljem, dobri rezultati su prosto, neminovnost.

GLAS: Veteranka ste Dječijeg pozorišta RS sa dugogodišnjim stažom i velikim iskustvom u svijetu glume. Šta teatar uzima od glumca /glumice, kako bi ostali konstantno na nivou s obzirom na konkurenciju i razne životne neprilike koje nezaobilaze ni umjetnika?

ŠUMAN : Pozorište traži određena odricanja, spremnost da opstajemo u životnim neprilikama, ali nas teatar višestruko nagrađuje, od lične satisfakcije do ostvarenja misije koju umjetnost ima u društvu.

GLAS: U Vašoj bogatoj karijeri igrali ste razne uloge za mališane. Bake, tetke, djevojčice, princeze, zle i dobre likove i šta sve ne! Međutim, šta Vam je bilo najteže odigrati kada je u pitanju taj karakterni okean likova?

ŠUMAN: Svaki posao je težak na svoj način. Moj je plemenit, lijep i voljen, samim tim ako je i bilo teško, bilo je zbog izvjesne odgovornosti da zadatak iznesem pošteno i kvalitetno. Svaki lik je za mene bio novi korak u gradnji sebe kao glumice, ali kao čovjeka i profesionalaca.

GLAS: Parafrazićemo velikog Andrića: “ Živeti nije lako ni mravu u mravinjaku ni ptici na grani, a kamoli čoveku umetniku u ovom složenom i tvrdom svetu“. Apropo toga, pitamo Vas kada je bilo najteže Zorani Šuman tokom pozorišne karijere. Recimo, da li je bilo možda trenutaka poput:“ E, dosta mi je svega, napuštam teatar i idem da berem mandarine u Grčku“?

ŠUMAN: Radno vrijeme u pozorištu je specifično, tu su i gostovanja u drugim gradovima, brojni festivali u regiji i inostranstvu, zbog toga ponekad propustim bitne događaje i zajedničke trenutke sa najmilijima i dragim osobama. To bi bio odgovor na vaše pitanje o mandarinama, ne razmišljam na taj način (smijeh). Bila sam svjesna svog izbora i tu nije bilo dilema.

GLAS: Nije tajna da su glumci veliki ljubitelji prve umjetnosti, a to je muzika. Zaista, odavno se usadilo među narodom: „Ma, glumci i njihova muzika“, aludirajući na posebnost u odnosu na ukus većine. Kad smo kod te umjetnosti, koja to muzika glumici Zorani Šuman liječi dušu u ovom pomahnitalom i brzom vremenu u kojem živimo?

ŠUMAN: Odrasla sam uz „nju vejv“ i alternativni rok. Prija mi bluz, a kada govorimo o muzici kao lijeku, onda biram zdravu, društveno angažovanu i koja pjeva o ljubavi.

GLAS: Pozorišna sezona za 24/25 polako, ali sasvim sigurno se primiče kraju. I bila je više nego odlična, barem po reakcijama onih koji obitavaju u Vašem teatru. Da li imate nove planove kad je riječ o Vašem umjetničkom svijetu?

ŠUMAN: U planu su još tri predstave do kraje godine u matičnoj kući. Idemo korak po korak, a svaka donosi nešto novo, kako nama, tako i publici Dječijeg pozorišta. Nadam se da će naša publika uživati i biti uz nas kao i do sada.

SARADNJE

GLAS: Odigrali ste veliki broj uloga u teatru i nezahvalno je da birate omiljenu, ali kakva Vas sjećanja vežu za svima omiljenu predstavu „Orlovi rano lete“ u režiji Juga Radivojevića?

ŠUMAN: Tokom dvadeset godina rada u Dječijem pozorištu RS sarađivala sam sa brojnim domaćim i svjetskim rediteljima, poput Živomira Jokovića, čovjeka koji je zaslužan za razvoj i očuvanje lutkarstva na našim prostorima, Juga Radivojevića, Biserke Kolevske, prof. Bonja Lungova, prof. Harmuta Lorenca, Alekseja Ljeljavskog. Bilo je tu i mladih reditelja sa već zavidnim karijerama. Od svakog od njih učila sam, otkrivala tajne ovog posla i usvojila pravilo da bez ozbiljnog pristupa radu nema ni kvalitetnog proizvoda.

GLAS SRPSKE