Izložba slika Leonila Jočić

O PROSTORU I MEĐUPROSTORU II

Četvrtak, 12. novembar 2015. godine u 19.00 časova.

„Prostor koji ničim ne podseća na sebe pticama pomeren, vetrovima sličan, sam u sebi, sam za sebe ničem vičan…“

B. Miljković

Evo slika koje treba čitati „između redova…“

Na početku ću se prisjetiti jedne davno izrečene misli „slika je mrtva, ali slikarstvo i dalje traje“. Čini mi se da ništa bolje ne oslikava ovu međusobnu povezanost Leonilinih radova. U iščitavanju njihovih poruka, nekako sam stalno u stanju začudnosti, i nemogućnosti da ih pojedinačno razjasnim.

Stalno osjećam potrebu da svaki posmatram u odnosu na cjelinu, da ga ugnjezdim i užlijebim tamo gdje pripada, tamo gdje će najljepše „pjevati“. U iskričavosti „zvjezdane prašine“ na pokorici slika krije se njihovo lice i naličje. Ponekad, u prostoru, omeđene zatečenim rasporedom, potrebuju posmatrača kao nekoga ko će ih poput mašine pritiskom na prekidač pokrenuti. One ustvari i predstavljaju neku vrstu opoetizovanog stroja, koji uz pomoć posmatrača pokreće vlastitu unutrašnjost, uvijek u nepredviđenom pravcu i na novi način.

Ove slike ne prizivaju svojom zavodljivošću, prije to čine neposrednošću i iskrenošću. U omaglici nedosanjanih noći, one se same sobom razgovaraju, same u sebe proniču i sobom se proiznose. Iako neposredne, plijene kultivisanom emocijom, uzdržanim doživljajem ,te odmjerenom „nedovršenošću“, koja ostavlja mjesta za nova domišljanja i dosnijevanja.

Tama njihova, nije od ovoga svijeta, ona je tu da sama svjetlost još više zaiskri, da se luča nade nesmanjenom žestinom još više vine ka nebu, da više ogrije i dalje obasja.

Tišina je njihova melodija, ali ne ona dosadna, uboga, koja se dosađuje i odbija, tišina je to iz čije posvećenosti odzvanja život i šumi vječnost…

Razobličavanje tame i „prikupljanje“ svjetlosti rudarski je i nadasve težački posao, te ću i ovo kratko slovo o Leonili i njenim duševnim i duhovnim previranjima završiti onom narodnom, „nema neosvojivih tvrđava, ima samo loših osvajača“.

Neka traje…

U Banjaluci, Ljeta Gospodnjeg, 2014. Novak Demonjić Ozrenski

Leonila Jočić, rođena je 1968. godine u Banjaluci. Na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, smjer slikarstvo, diplomirala u klasi profesora Ratka Lalića, 2002. godine. Magistrirala na AU, smjer crtež, u klasi profesora Vladete Živkovića 2006. godine. Od 2002. godine, radi na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Od 2006. godine član ULURS-a. Od 2009. član ULUBIH-a.