Izložba slika Selver Begić
Selver Begić, rođen 21. 09. 1981. u Postojni, Slovenija. Završio Umjetničku školu u Bihaću 2002. Diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti, smjer Slikarstvo u klasi profesora Vese Sovilja 2012. Više puta izlagao na grupnim i samostalnim izložbama.
Samostalna izložba slika Gradska galerija Bihać, Bihać 2004.
3. Bijenale umjetnost i minijature, Tuzla 2005. 5. Ars Bosnae e.V.
Bremen 2007. Samostalna izložba slika Gallery 96, Prijedor 2011.
Samostalna izložba slika Galerija Narodne Skupštine RepublikeSrpske, Banjaluka 2012.
Samostalna izložba slika Centar za kulturu i obrazovanje, Laktaši 2013.
Na slici Selvera Begića imamo kompleksno jedinstvo živih bića i prostora koji čine jedan specifičan robotizovan svijet u kojem su životinja, čovjek i mašina svedeni na znak, sastavljeni od nepripadajućih djelova, nadograđeni jedni na druge pomoću pupčane vrpce sopstvenim neizrečenim mislima.
Taj svijet umjetnik oslikava čistim površinama, pedantno, koristeći za tehniku akril i uljani marker. Crtež je jasan, sveden samo na potrebne informacije dok je boja u funkciji definisanja oblika. Prostor na slici je plitak određen prednjim planom koji je ispunjen figurama. Ploha pozadinske površine nije u potpunosti zatvorena bojom. Ona je građena uglavnom dugim oslikavanjem tako da se figure prednjeg plana ispupčeno probijaju ostavljajući nerijetko teksturu pozadine iza sebe u kojoj se ogleda Begićevo traganje za formom.
Plitka pozadina na taj način predstavlja specifičnu biosferu ovog robotizovanog svijeta. Iz teksture lazurno isplovljavaju prethodne forme koje je Begić ostavio za sobom ističući u prvi plan figure koje su se na kraju izborile za dominaciju. Ta dominantna figura takvog svijeta je mašina koja nekad predstavlja čovjeka, nekad životinju. Umjetnik slika aluziju na današnji svijet u kojem mašina sve više preuzima vodeću ulogu i u kojem više ne znamo ko se čime koristi – čovjek mašinom ili mašina čovjekom.
Poruka je jasna: sve više čovjek i mašina postaju jedno živjeći u specifičnoj simbiozi samodovoljnog svijeta. Ako obratimo pažnju uvidjećemo da su likovima na Selverovim slikama aktivni samo stomak i glava dok su ostali organi u priličnoj disfunkciji. Ova igra između čovjeka i mašine svodi se na to ko će koga pojesti, ipak pravila u ovom lancu ishrane nema. Parazit i domaćin su se sjedinili i slijepo igraju svoju igru.
Na njegovim slikama čovjek kroz sopstvenu igru postaje mašina. Vasko Popa za takvu igru kaže: „Odatle se padne svom težinom danima se pada duboko, duboko, duboko, na dno svog ponora ko se ne razbiije u paramparčad ko ostane čitav i čitav ustane taj igra.”
Mr Berina Šuščević