PORUKA IVET HARDI I MALIŠANA DŽODŽO I DŽOJI POVODOM SVJETSKOG DANA POZORIŠTA ZA DJECU I MLADE

Naš svijet je iskidan podjelama i podijeljenošću. Sa svih strana nas okružuju vođe i strategije koji nastoje da okrenu ljude jedne protiv drugih, na osnovu rase, jezika, kulture, ekonomskog statusa, roda, seksualne orijentacije, lojalnosti nekoj ideji, pripadanja ili nepripadanja… Skoro svi aspekti naše ljudskosti iskorišteni su kako bi se unijela još veća podijeljenost i izgradilo još više zidova sumnje i mržnje. Kao rezultat toga, izgleda kao da smo okrenuli leđa Ubuntu, afričkoj mudrosti koja kaže: „ja jesam zato što ti jesi“ i „čovjek je čovjek kroz odnose sa drugim ljudima“.

Šta možemo da uradimo da ispravimo tu veliku nepravdu koju nanosimo našoj djeci kao i samima sebi?

Djeca treba da imaju mogućnost da uživaju u trenucima u zajednici koji ih podsjećaju na ono šta nam je zajedničko i gdje mogu da cijene brojne stvarnosti onoga što znači biti ljudsko biće. Njima trebaju prostori u kojima će da istražuju nove načine mišljenja kojima se preispituju razdorne priče, prostori u kojima osjećaju empatiju prema onima koji su im najmanje slični. Potrebna su im konkretna iskustva zajedništva u zajednici, da ih podjsjete na radost i ljepotu koju ovaj svijet nudi.

ASITEŽ vjeruje da pozorište otvara brojna vrata ka osjećanju veće povezanosti sa drugima, i što je veoma važno, povezanosti sa nama samima.

Nedavno je pozorište Nju Viktori (New Victory Theater) iz Njujorka objavilo rezultate petogodišnje studije o benefitima pozorišta za djecu i mlade. Jedan od ključnih, neočekivanih zaključaka bio je da je izloženost pozorištu ovoj djeci dala veću nadu za budućnost. Ovi rezultati upoređeni su sa rezultatima kontrolne grupe u kojoj oni su koji nisu bili izloženi pozorišnim predstavama i radionicama tokom istog perioda iskusili osjećaj manjih budućih mogućnosti u smislu učenja i poslovnih prilika.

Zašto je nada toliko važna? Nada stvara pozitivnu energiju koja se onda prenosi u samopouzdanje, snagu volje, otpornost i na kraju u konkretne aktivnosti koje mijenjaju sopstveni život i živote drugih. Svako dijete treba da ima nadu.

Hajde onda da se svi posvetimo tome da već danas povedemo dijete ili mladu osobu u pozorište i sakupljamo podršku neophodnu da se obezbijedi da svako dijete ima pristup umjetnosti i pozorištu, bez obzira na lične ili društvene okolnosti. I svi mi koji radimo u toj struci, posvetimo se tome da stvaramo kvalitetna iskustva koja će napraviti razliku u načinu na koji mlada generacija doživljava svijet – u ime sadašnjosti, ali i budućnosti.

Ivet Hardi,

Predsjednica ASITEŽ-a

DŽOJI (8 godina):

Sve je povezano sa pozorištem. Rođena sam u mjestu u kojem je pozorište veoma posebno. U Indiji.

Iako sam bila u sirotištu, znala sam da je pozorište važno. Moja mama je dio pozorišta. Ja sam dio pozorišta. Ja idem u Kuću mnogosti, to je jedna vrsta pozorišta – pravimo predstave. Tako nekako. Svako dijete ima pravo da radi zabavne stvari. Kao u Kući mnogosti. Bavim se i Bolivudom, jer se to slaže s onim odakle dolazim.

Sve je pozorište. Teško je to objasniti. Ne bih pokušala to da objašnjavam onima koji to ne razumiju, ja bih ih samo povela, pokazala, a onda bi i sami vidjeli.

Pozorište je ti. Sve što radiš je pozorište. Sve oko tebe je pozorište. Ti si pozorište. Cijelo tvoje tijelo radi zajedno, kao pozorište. Da napravi jednu veliku predstavu. Ta predstava je tvoj život.

Bez pozorišta ne bi bilo mašte. Niko ne bi mogao da bude ono što jeste. Bez priča, svima bi stalno bilo dosadno. Malo sumorno – ne bi se baš lijepo osjećali. Bilo bi kao na Mjesecu. Ne bi mogli komunicirati jedni sa drugima zbog onih velikih šešira.

Ako nemaš mašte, pa, jedino pozorište može to da popravi. U njemu svašta naučiš. Može te podučiti o ljubavi. Kako ona izgleda na različite načine. I kako različiti ljudi koji možda ne znaju da li mogu da se vole, pa, mogu. Ako je priča baš moćna, može da nas promijeni. Pozorište je posebno i dobro i lijepo. A moramo da imamo sva osjećanja – ako nas predstava rastuži, onda nam može pobuditi i nadu – da poslije može da se desi i nešto dobro. A većinom se i desi.

DŽODŽO (11 godina):

Imam 11 godina i imam disleksiju. Ja sam neko ko pomalo psuje. Volim ljude koji me razumiju kao mene. Želim da budem dio nečega. Ja sam osoba koja želi da promijeni svijet. Član sam Dječje partije koja se bavi djecom i idejama i politikom u pozorišnoj predstavi. Možda ću na taj način početi da mijenjam svijet.

Pozorište je važno zato što prikazuje priče. Priče pokazuju generacijama i generacijama ljudi šta se događa. Odakle su, zašto su ovdje i kako su tu. Stvari koje treba da znamo. Onda možemo da razumijemo ljude i njihova ponašanja.

Moja prva predstava bila je u stvari jedan muzički festival u Adelejdi kad sam bila u maminom stomaku. Prva pozorišna predstava koje se sjećam bila je opera jer je Rodžerov rođak operski pjevač. Rodžer je bio moj djed.

Volim pozorište u kojem moraš da koristiš svoju maštu, svoju sopstvenu maštu koja se razlikuje od bilo čije druge. Zato što se neke stvari u predstavi teško vide ili nisu tu,nego moraš da ih zamisliš. Ti ih izmisliš. A onda ih baš dobro vidiš. Ali ljudi mogu da imaju različite priče ili slike u svojim glavama u odnosu na one koje su u mojoj glavi.

Ako ne vodite djecu u pozorište, onda će pozorište stati. Pozorište prikazuje živote i srca i duše u radnjama. Kada bih ja vodila dijete u pozorište, malo dijete, ja mu uz put ništa ne bih objašnjavala niti govorila Dijete bi gledalo, a onda bi ono meni objašnjavalo.

Kada bi mi neko rekao da više ne mogu da idem u pozorište, bila bih tužna, i bila bih ljuta.

Da nisam vidjela neke stvari koje sam vidjela u pozorištu, ja ne bih bila ja.

A ja se dopadam sebi.

Sa engleskog jezika prevela Sanja Perković